„Dragi moji Srbi u Parizu“

    4140

    Još jedan blog naše Ljiljane Španić.

    Dragi moji Srbi u Parizu,

    Mada bih vas radije oslovila sa dragi moji Jugosloveni u dijaspori, iako sam mlada i ne pamtim taj jugoslovenski život, živim u ubjedjenju da, ako ništa drugo, tada smo ljude dijelili na dobre i loše a ne po tome u kom vjerskom objektu slave Boga, i samim tim nam je bilo bolje.

    Od kada mi je administrator ove naše grupe predložio da povremeno napišem po nešto za ovu stranicu, inspiracija mi je stala. Nestala. Sjednem tako za raučunar, ali riječi ne izlaze. Mnogo je tema, problema, vijesti, novina, činjenica o kojima bih vam mogla pisati, ali riječi presuše kad znam da pišem vama. Nemam ja ništa protiv vas, naprotiv, vi ste moji, od istog smo potekli, iz istog smo došli. Prije svih onih tema o kojima bih vam pisala, moram da vam kažem šta mislim o vama, zbog čega vas smatram mojima, ali i šta vam zamjerim. Pa vi sami procijenite, da li ja ovakva kakva sam, mogu nešto vama da poručim i kažem.

    Jedna od prvih stvari koju sam čula kada sam došla ovdje je: „Ne druži se sa našima!“. Kako? Skoro dvije hiljade kilometara sam daleko od mojih, i sad treba da zaobilazim ovo malo naših kojih su ovdje? To vam je kao da presadite drvo i zabranite mu da pušta korijenje u novo tlo. Nema tu rasta i napretka, grane se saviju, lišće opadne i drvo se osuši. Ne znam ja onako francuski da salijem vrelu kafu u grlo u roku od 3 minute, i računam da sam s nekim kafu popila. Kafa se pije zbog razgovora, zbog savjeta, uz kafu se požalim na svekrvu, pohvalim naprednim djetetom, razmijenim recept,… Barem su kafe takve u mojoj kući kod nas. Ko da mi dodje na slavu ovdje, ako ne naši? Da zovem Francuze, pa da mi umru od holesterola iz pečenja, kako će oni da procijene da li mi je sarma dobra ili mi je kupus bio prekisel, kada i ne znaju okus prave sarme. S čime da uporede? Ko će da mi bude polaznik (položajnik) na Božić, i da nadjem zdravog i veselog Francuza, mislim da bi bio toliko zbunjen našim običajima, da bi mi teško donio sreću u kuću. Zar bez svega ovog da ostanem jer ne treba se družiti sa našima?

    Svjesna sam ja činjenice, da smo skoro svi ovdje došli zbog boljeg života, zbog novca, zbog posla, ali nemojte da gubimo ono srpsko u nama. Od pamtivijeka Srbi su bili dobri domaćini, pošteni i pravedni, vjerovali u Boga, praštali, pomagali, poštovali kuma, prijatelja. Ja, lično, volim tu srpsku tradiciju, taj patrijarhalni odgoj i ne smatram da ćemo biti više evropljani ako odbacimo sve ono što je izvorno naše, i postanemo nešto što nikad nismo bili. Zapitate li se nekad – da li bi mog djeda bilo sramota da vidi kakav život živim?

    Iskrivili smo sistem vrijednosti. Kao primjer za to, navešću vam sledeće… Svaka treća muška osoba koju sam upoznala ovdje u svoju biografiju obavezno ubaci Legiju stranaca. Ako ćete iskreno, moji živci su postali pretanki, i burno reagujem na samo njeno pominjanje. Svako ko je iole upoznat sa Legijom stranaca, zna da njenu većinu čine ljudi koji imaju odredjenu devijaciju u ponašanju, ljudi koji su imali problem u svojoj državi i kao bjegunci našli su utočište u Legiji. To su ljudi koji su fizički jaki i sposobni, ali imaju odredjen psihički problem. Ko normalan može (a da nije ugrožen u svojoj kući i da ne ne brani svoju porodicu) da ubija neke nepoznate ljude, u još nepoznatijoj državi za novac. Ali eto, to je kod naših ljudi ovdje postala visoko kotirana pozitivna karakterna osobina. Ne razumijem, šta time postaješ bolji frajer, veća muškarčina… Ti opasni momci, kada su ozbiljne životne teme u pitanju, mogu samo biti predmet sprdnje, razbibrige, ništa drugo…

    Druga stvar, koja me nervira skoro isto kao ovo sa Legijom, je sindrom „gazde“. Kao prvo, što očito veoma mali broj ljudi razumije, ako ja imam nekoliko ljudi koji rade za mene ja nisam njihov gazda, nego poslodavac. Ja gazda mogu da budem svom psu, mada ni to nije poželjno, jer kućnog ljubimca uzimamo jer volim životinje, a ne da nekom gazdujemo. Ja ako izdajem stan, ljudi koji žive u njemu ne žive kod gazde nego kod stanodavca. Došli smo u Francusku, jednu od najliberalnijih zemalja, i želimo da budemo gazde nekome. Jedino što je sigurno u mom vlasništvu sam sama ja, a svako drugo prisvajanje bilo koga, je loš i neinteligentan pokušaj modernog robovlasništva. A druga stvar, da bi se bili u grudi i pričali na svakom ćošku kako smo dobar poslodavac, treba znati sledeće – dobar poslodavac brine o svom zaposlenom, i ne radi namjerno i svjesno stvari koje će ga koštati zdravlja, novca i uzaludno potrošenog vremena.

    Ponekad uzmem i redom čitam objave i komentare na ovoj našoj stranci, i na svakom trećem postu se posvadjamo, vjerujem da ste i vi to primjetili. Previše smo uobrazili. Previše idemo logikom – ja sam najpametniji i sva pamet svijeta je stala u ovu moju srpsku glavu. A nije. Ni u moju, a boga mi ni u vašu. Nekidan me nasmijala rasprava o pismenosti i gramatičkim greškama. Nepismen ispravlja nepismenog. Koliko je smiješno toliko je i žalosno. A sve je veoma prosto i jednostavno, ja eto, znam da pišem i poprilično sam pismena, ali ne znam da spremim kiflice. Poznajem ženu ovdje koja zna da veze i to savršeno radi, ali ne zna da se rječica „ne“ odvaja od glagola. Poznajem osobu koja zna da popravlja računare, ali su mu padeži lošija strana. U nečemu smo dobri, a u nečemu nismo. Od najprostije životne istine, mi ga zakomplikovašmo i nauku napravišmo.

    Koliko me ljutite, toliko me znate i rastužiti, Srbi moji. Evo priznaću vam, šta me je najviše povrijedilo i skoro do suza dovelo od kad sam ovdje. Jednom prilikom sam otišla u jednu od naših crkvi ovdje. Nakupilo se i neke tuge, i sjete, vjerovatno i nostalgije, danima me je mučila. Poželjela sam da odem u crkvu, da udahnem tu energiju tišine koju samo naše pravoslavne crkve imaju, da razgovaram sa sveštenikom, da mi pomogne da učvrstim vjeru u dobro. I znate kako me je dočekao naš, pravoslavni sveštenik, pastir rasutog naroda? Dočekao me sa veoma nadrndanim – Dobar dan! Šta oćeš? Znate ono kad vas neko izbaci iz takta, pa vam se zidovi zavrte a tlo pod nogama zaljulja. Poželjela sam u trenutnku da kao aždaja bljunem vatru na njega, da ga zapalim na sred svetinje, jer ako šta jedan sveštenik treba da zna, to je da se u pravoslavnom hramu ljudi pozdravljaju sa „Pomaže Bog!“ i da to nije pijaca da me pita- šta oću? Smirila sam živce, i samo sam mu rekla: „ 2kg paradajiza i 5 kg krompira. U odvojene kese ako nije problem?“. On ostao zbunjen, a ja koja sam došla po mir, sam otišla ljuta i razočarana.

    Da ne nabrajam dalje, stvari i situacije koje su me snašle od kad sam u dijaspori, želim sam da vam kažem Srbi moji, da iako sam u susretu sa nekima od vas ovdje se osjećala i poniženo (jer eto vi ste duže ovdje i imate više novca, bolji stan), i ljuto ( jer su poneki toliko bahati i bezobrazni, a u suštini su glupi i ograničeni), i razočarano ( jer ste me povrijedili i kao ženu i kao čovjeka), da ste vi i dalje moji. Ja bližih od vas nemam. I ne želim sebe da dovedem u situaciju da kažem nekom ko je skoro došao – ne druži se sa našima! Samo bih voljela da se malo preispitate, da li su pare, kuće, automobili sve u životu? Kad dodje vrijeme za umiranje, čega ćete se sjetiti na toj poslednjoj postelji. Materijalnog ili smijeha sa prijateljima, sreće sa kumovima? Da li biste radije umrli okruženi svilom i zlatom, ili okruženi ljudima koji vas iskreno vole? Znajte, ništa sa sobom tamo ponijeti nećete…

    Ljiljana Španić